I. svjetski rat odvodi ga na srpsku, galicijsku i talijansku frontu, s kojih se javlja roditeljima i sestrama u Krašić pokojom vlastoručno crtanom razglednicom (vlasništvo Muzeja grada Zagreba) i na kojima uspijeva ubrati pokoji runolist, prešan i ukrašen tamno crvenom mašnom, za uspomenu. To je, dakako, ona toplija i poetičnija strana ratišta. A ona gruba, duboko potresna, progovara u prilozima koje odašilje u „Novosti“, čiji je dopisnik i ratni fotoreporter.

Po završetku rata nastavlja novinarski poziv i pokreče, te uređuje i surađuje u listovima „Pilule“ (1921.), „Uzorni vrtlar“ (1923.), „Planinarski list“ (1928.) te enigmatskoj reviji „Zagonetka“ (1929.). Dakako, i nadalje ponajviše surađuje u zagrebačkom dnevniku „Novosti“, postajući voditeljem „promičbe“ (propagande), knjigovođom te zamjenikom ravnatelja, a od 1929. godine i tajnikom lista. Vladimir Horvat bio je neumoran i vrstan novinar reporter koji je svoje priloge popraćivao vlastoručnim crtežima, a naročito osobno snimljenim fotografijama neupitne tehničke i sadržajne kvalitete.

Uz Muzej grada Zagreba, koji se inače jedini sustavno spominje kao baštinik Horvatove ostavštine, Ministarstvo kulture, odnosno fototeka pri Odjelu za INDOK poslove kulturne baštine u Upravi za kulturni razvitak i kulturnu politiku, posjeduje također dio Horvatove građe. Riječ je o 313 staklenih negativa veličine 10 x 15 cm s pripadajućim pozitivima, koje je autor pred konac života darovao tadašnjem Konzervatorskom zavodu u Zagrebu. Fotografije su reportažnog karaktera, nastale su 30-tih godina prošlog stoljeća i mahom dokumentiraju mijene i konstante Zagreba i šire okolice.

Poslije II. svjetskog rata Vladimiru Horvatu dodijeljena je, ne slučajno, dužnost arhivara i dokumentariste novinsko-izdavačkog poduzeća „Narodna štampa“ te „Narodnog lista“. Horvatov aktivni novinarski rad tim činom silom prilika gasne, iako njegov radni elan i dalje ostaje živ i neumoran. Od sada će se Horvat usredotočiti na posao sređivanja i skrbi o dragocjenoj novinsko-fotografskoj građi, nastaloj novinskom aktivnošću koja poslije 1945. godine biva ukinuta ili postepeno prestaje s izlaženjem.

Slutimo kako zadnjih petnaestak godina Horvatova života možda baš i nije bilo sazdano po njegovoj mjeri. Pa ipak nije ustuknuo, takav kakav je bio, predaju nije prihvaćao. Životnu sreću i dalje je pronalazio ljubeći, respektirajući i nadmećući se s prirodom. Svoje mladenačke hobije, ili točnije predanja, planinarstvo, speleologiju i skijanje, koji su mu uz novinarstvo i fotografiju osmislili i protkali čitavi život, okrunio je 1953. godine, nakon sedmogodišnjeg ustrajnog rada, stubištem što broji pet stotina stuba na Medvednici. Je li ono bilo oda njegovoj dugogodišnjoj družici prirodi ili prkos pokušaju nečijih loših režija?! Toliko mizernih i nejakih u životu ovog čovjeka koji vrijedi bar tri života. U životu koji nas je čestitošću i djelom zadužio. Konačno, u kojemu istaknuto mjesto zauzima i fotografija.

27. rujna 1962. započinje njegov počinak u miru.

Pripremu teme svojom stručnom pomoći te prigodice ustupljenim muzejskim materijalom o životu i djelu Vladimira Horvata potpomogao je prof. Slavko Šterk, voditelj fototečne službe Muzeja grada Zagreba, te mu ovom prilikom najsrdačnije zahvaljujem.